Studentski protest 15. mart... ZNAČAJ

 Nije zapaljena skupština, nije obješen Vučić... Šta se onda uopšte postiglo?

Postoji ta floskula u političkom životu Srba (Drinom podijeljenih), da se ne smije miješati u unutrašnje stvari susjednih država, a onda se Vučić i Dodik prave ludi na autobuse plaćene podrške koji idu na mitinge i glasaju tamo gdje ne bi trebali. Šta reći...

Negdje, nekako, svjesno i podsvjesno poštujem tu ideju, niti pratim pomno političku situaciju u Srbiji, niti komentarišem pretjerano, kako na blogu, tako i generalno, nisam upućen, dovoljno imamo naših problema ovdje. Zanima me samo u tačkama presjeka sa našim problemima, a njih, na žalost, i nije tako malo...

Srbija je već nekoliko mjeseci u polublokadi, nakon velike nesreće sa rušenjem nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu, tragične kulminacije javašluka i korupcije, jedne u nizu. Srbija je sva u problemima, afere bi nepotrebno bilo nabrajati ali one sa posljedicama u vidu gubljenja ljudskih života su ipak nešto drugo...

Ovo nije protest samo zbog nadstrešnice, ovo je protest zbog svega a tu su uključeni i ubistvo u saobraćaju od strane sina Željka Mitrovića, zatim isto tako nesreća sa smrtonosnim ishodom na naplatnim rampama u kojoj je učestvovalo vozilo u kojem je bio v.d. direktora preduzeća "Koridori Srbije", zatim dva masakra vatrenim oružjem, O.Š. "Ribnikar" i Dubona/Malo Orašje, gdje je ogoljena potpuna nesposobnost države za bilo šta i svo procesuiranje tih slučajeva je samo stavljanje soli na ranu, kako direktno ožalošćenima tako i čitavom stanovništvu Srbije...

I prekipilo je.

Protest koji je održan juče, 15. marta 2025. godine, na kojem se okupilo oko 300.000 ljudi na ulicama Beograda (a bilo bi ih i više da mnogi iz unutrašnjosti Srbije nisu blokirani u svojoj namjeri da dođu), najveći je u istoriji Srbije a vjerovatno i ovih prostora koji su nekad bili okupljeni pod imenom Jugoslavija. I nije zapaljena skupština, nije izazvan nikakav incident od strane protestanata i neki će reći da se uzalud troši energija. Možda. Ali je protest značajan iz nekoliko razloga...

Protest je organski, narodni. Ne vodi ga (uništena) opozicija, vodi ga bunt mladih ljudi koji su još uvijek nečija djeca koja uglavnom nemaju svoju djecu. A djeca su, pa, poenta života. Stvaranje života. I zato je protest značajan, jer je (dodatno) zbližio mnoge porodice, tu osnovnu jedinicu društva koja se uništava sa svih strana u ovom dobu. Gledati roditelje iz svih krajeva Srbije kako su došli u Beograd da dočekaju svoju djecu koja su se organizovano kretala, to je nešto posebno. Ništa manje značajno je ujedinjenje i zbližavanje na "neporodičnom" nivou, gdje su svi ovi ljudi, mlađi ili stariji, studenti i nestudenti, imali priliku da vide da oko njih ima još ljudi, da nije sve dvozubi šljam kojem je kulturni domet "Zadruga", da vide da nisu sami, da idu rame uz rame sa dobrim ljudima i vide da borba ima smisla. Dalje, značaj protesta je u jednostavnosti zahtjeva koji je toliko apsurdan da vlast odnosno nepomenik AV već mjesecima ne zna kako da se nosi sa njim. Zahtjev je da DRŽAVA RADI SVOJ POSAO. Da se utvrdi ko, gdje, šta i dok se to ne učini, zašto da bilo ko radi svoj posao ako se toleriše nerad najvišeg nivoa...

Neka Vučić ostane doživotni predsjednik, ako želi, ali DA BUDE RED. Hipotetički, nikakav problem, realno, nemoguće jer je to psihopata sa nekoliko ogranaka bolesti gdje je možda najgora narcisoidna želja za kontrolom svega. Naravno, tu je i kriminal koji je delegiran za članove porodice i stranke, ali Vučićevo "iskakanje iz frižidera" je jedna velika bolesna javna sramota...

Međutim, pored njega, problem je sistem koji je on naslijedio i unaprijedio. Poltronstvo na izuzetno visokom nivou. Vučić je, isto kao i Dodik ovdje, mogao da bude "novi Tito", samo da je iole normalan. Nakon razočaranja ishodom petog oktobra, gdje to na kraju nije bila katarza nakon Miloševića već samo epizoda novih jada, Vučić sa jakom njemačkom finansijskom injekcijom prosto mete političku scenu Srbije, s razlogom, jer njegovi prethodnici nisu valjali, samo što počinje era još gorega gdje je možda najjadnije od svega što je sve što radi vrlo neljudski i antisrpski a umotano u srpske zastave...

Ipak, teško bolesni predsjednik Srbije nije tema. Studenti su okupili ljude, oni ostaju na svojim pozicijama, njihove porodice ostaju uz njih, sve više političara shvata brutalnu jednostavnost tih zahtjeva i skida im kapu i kraj nakaradnog sistema se vidi sve jasnije. Srbija, bogata i prelijepa zemlja u srcu Evrope, dovedena je na nivo zemalja "trećeg svijeta" gdje rijeke nose dijamante a vadi ih tuđa ruka...

Najgora je borba sa unutrašnjim neprijateljem. Da je okupator, možda bi lakše bilo. Ali nije. "Izabrani predstavnik vlasti", ubitačna floskula. U redu, ali pored privilegija, tu su i odgovornosti i vrijeme je da se njima posveti pažnja.

Bilo kako bilo, ovi studentski protesti su jedna od najpozitivnijih stvari u istoriji Srbije. Na žalost, zbog tragičnog povoda ali, kako to počesto biva, tragedije ujedinjuju. Ovi protesti daju nadu da Srbija ima inteligenciju za budućnost i, nadajmo se, pravu samostalnost, po prvi put u istoriji.

A sa one strane grane... Drine

Sjahao Kurta da uzjaše Murta! Srbija je dobila novog predsjednika! Nakon teške borbe u dvije runde, šampionski pojas je promijenio vlasnika. Doduše, ima od toga preko mjesec dana, ali je Toma svježe inaugurisan prošlog ponedjeljka (sad može noge na sto: završio fakultet, zaposlio se). A šta za nas u Republici Srpskoj to znači?

ČIČA TOMINA DRŽAVA

Šta reći o Tomi Nikoliću što već nije rekla Borisova specijalna jedinica za medijsku borbu? S obzirom da je politika veoma prljava igra gdje su takmičari prljavi do bola, „negativna kampanja“ je glavno oružje. Razbijanje opozicije je način za ostanak na poziciji, a razbijanje se najčešće vrši opanjkavanjem (divna riječ). Ruku na srce, za Nikolića nije bilo potrebe nešto naročito da se izmišlja i kopa s obzirom na transparentnu nelogičnost njegovih akcija u posljednjih par godina: radikal koji je obukao plavi dres sa žutim zvijezdama, čovjek koji se udebljao tokom štrajka glađu i pored toga stigao da se bavi naučnim radom, oštar na jeziku, neumjeren i neodmjeren, djelovao je kao laka meta za odstrel u medijskoj borbi. I bio je. Međutim, iako veoma bitni u modernom lancu ishrane, novinari nisu sve i svja.

Narod u Srbiji je zanemario medije koji su veoma kvalitetno isticali sve Nikolićeve mane (a propovjedali Tadićev velešuplji politički kurs prema Evropi kao vrlinu), te umjesto medijima povjerovao svojim praznim džepovima i izglasao promjenu, kakvu-takvu.

Šanse da se desi suštinska promjena u političkom životu Srbije su male do nikakve, s obzirom da pored predsjednika postoji i vlada, a još kad se uzme u obzir Nikolićeva „svježina“... U prilog tome ide i jedna od njegovih prvih izjava po stupanju na poziciju gdje kaže kako će se potruditi „da Srbija ostane otvorena za strane investicije“. Pričati o takvim stvarima je bljutavo, kad imamo primjere poput dolaska u Srbiju jedne od najvećih kompanija za proizvodnju sokova kojoj je prvi potez nakon preuzimanja lokalnih resursa i početka poslovanja bio da svim vozačima koji su bili stalno zaposleni da otkaz i ponudi ugovore na tri mjeseca: svi su potrošni i na dugom štapu. Primjera takvih je mnogo, suština je da stranci veoma dobro znaju da maksimalno uvećaju profit smanjujući čovjeka te da strane investicije uglavnom stvaraju vrijednost tim strancima koji su investirali...

Međutim, suštinska promjena se desila u razmišljanju građana Srbije. I pored legendarno ogromne količine nevažećih listića na kojima su građani j. mater svim mogućim i nemogućim političarima, glasali za superheroje, omiljene metal bendove, filozofe fudbalskog usmjerenja internet vokacije (боготац Пантела), i koga sve ne, dovoljan broj ljudi je bio dovoljno iznerviran i svjestan da na glasačkom listiću mora izabrati manje zlo da bi otjerao Tadića i tako, makar djelimično, rasturi ekipu koja je držala kormilo (neka sada neki drugi budu malo nezaposleni). I to je ono najljepše. To je domaća investicija. Nema narodu pomoći dok ne pomogne sam sebi, a ovaj rezultat izbora pokazuje da mnogi postaju svjesni toga.

E, sad, sve je to lijepo, ali kako ta promjena prelazi Drinu?

INAUGURACIJA NIKOLIĆA - INAIZGURACIJA DODIKA

Srbija i Republika Srpska su spojene „specijalnim i paralelnim vezama“ koje su mrtvo slovo na papiru za obične građane, ali ne i za političare s obe strane Drine (posebno u domenu saradnje na projektima tipa „Vidiš onaj tamo most?“). Predsjednik RS je još ranije imao par otvorenih medijskih sukoba manjeg razmjera sa Tomom Nikolićem a poodavno je zdušno i bezdušno podržavao Borisa Tadića. Tako je bilo i u ovoj predizbornoj kampanji, Dodik se opet kladio na bijelog konja sa crnom flekom, uložio koncert Zdravka Čolića i izgubio.

Pored navedenih imaginarnih „specijalnih i paralelnih veza“, Srbija i Republika Srpska su spojene nečim veoma realnim: na teritorijama oba ova pojma živi isti narod. Narod koji je 500 godina bio pod Turcima i pri tom usavršio da mulja i petlja čak i tamo gdje ne treba, narod kojem je u XX vijeku nametnut rat za ratom a iz kojih nije naučio ništa drugo nego dobro ratovati, narod koji je bio 50 godina pod Titovom drvenom nogom (a sam Tito je izdržao 35 od tih 50 godina), dakle, narod koji nema naročitu građansku kulturu demokratije i slobode. E, taj narod je sa one strane Drine napravio veliku stvar, glasao za promjenu. Za taj isti narod sa obe strane Drine, u ovom trenutku je svaka promjena dobra, jer nema šta da se izgubi...

Kad se malo bolje osmotri donedavno vladajuća osovina sa obe strane Drine, Dodik i Tadić, jasno se vidi da su razlike među njima samo kozmetičke - vožnja traktora i psihologija su zapravo veoma slične discipline. Odnos Dodika i Tadića je bio relativno simbiotički, mnogo su prepisivali jedan od drugog, jednako postavljali formaciju, organizovali igru. Tadić je upravo imao važnu utakmicu i izgubio. Dodika ta utakmica čeka za dvije godine, međutim, brod se već sad solidno ljulja.

Iako je opozicija u RS kvalitetno razbijena dosadašnjim radom režimske medijske grupacije i savršenim „negativnim kampanjama“, najpoznatiji laktaški sin svih naroda i narodnosti teško da ima još oraha u džepu kojima bi sebi mogao da organizuje „pozitivnu kampanju“: sva državna preduzeća su pred pucanjem od popunjavanja neproduktivnim administrativnim stranačkim kadrom, nezadovoljstvo građana nekažnjavanjem lokalnih siledžija i nesposobnošću državnih službenika je ogromno, u javnosti su jasno ocrtane konture svih mutnih projekata čiji su akteri upravo predsjednik i njegovi „prijatelji, braća i kumovi“ a karta „čuvanja Republike Srpske“ je naprosto uvredljiva kad su oni koji su je stvorili, borci VRS, sistematski dovedeni do prosjačkog štapa... I u takvoj konstelaciji, lako je moguće da grobar pobijedi psihologa, a trkač u mjestu da pobijedi traktoristu.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)