Red kratkih rezova - IV

Dronjak, Nikola. Onomad predsjednik nekakvih studenata nešto-nešto, danas predsjednik nekakvog udruženja građana nešto-nešto. Budući političar. Profesionalni jebivjetar. Sve što sam imao da kažem o njemu sam rekao u tekstu Studenti u RS: Anonimno do kraja, objavljenom u novembru 2011. godine. Tad mi je naprosto fascinantno bilo da Nikola iznese stotinu podataka o problemima prosvjete i na to da zaključak da "nije ministar kriv nego neki loši ljudi oko njega". Tačno, nije Mile Dokurac kriv, nego neki loši ljudi oko njega... tako se babama koje nisu 100% retardirane (nego približno) objasni da zaokruže Mileta na glasačkom listu.

Elem, Dronjak se bavi koječime - čim bih se i ja možda bavio, te izbjegavam da ga komentarišem, sem kad me neko povuče za jezik, npr. komšija iz prodavnice. Bio Dronjak u emisiji, pa ovo, pa ono. Naravno da nisam gledao. Savršeno me zaboli, prvenstveno za emisijom, a tek onda za Dronjkom. Nego, kritičan momenat je bio kad komšija reče kako Dronjak radi posao opozicije. Elem, šta to radi Dronjak? Otprilike pravi cirkus i privlači pažnju, sa jedne strane - negativno gledano, a sa druge strane, napada vlast i ukazuje na probleme. BUDIMO REALNI, bilo kakvo pitanje postavljeno ovoj vlasti je napad. Znači, teško ih napasti u pičku m. I sad, da li je to posao opozicije? Jeste. Ali je to isto tako i posao čitavog jebenog naroda.

Fascinantno je kako je lako naizmjenično koristiti fraze "riba smrdi od glave" i "svi smo mi govna". Kako je to tako lako? Jer je narod glup. Dok bi jedna drvena noga odozgo veoma dobro došla da šutne u dupe svu ovu bagru, to se u trenutnoj geopolitičkoj konstelaciji širih razmjera neće dopustiti i ne može desiti. U tom slučaju ostaje da se jebeni narod bori za sebe. Posao pozicije je da sebe obezbijedi. Posao opozicije? Posao naroda? Potpuno ista stvar. Obezbijediti sebe. A niko to neće uraditi za nekoga drugog, pa ni Dronjak (jebotebog bitan faktor), makar on to sunce ti žarko želio.

Pročitajte i CANETA.

A sa one strane grane... Drine

Sjahao Kurta da uzjaše Murta! Srbija je dobila novog predsjednika! Nakon teške borbe u dvije runde, šampionski pojas je promijenio vlasnika. Doduše, ima od toga preko mjesec dana, ali je Toma svježe inaugurisan prošlog ponedjeljka (sad može noge na sto: završio fakultet, zaposlio se). A šta za nas u Republici Srpskoj to znači?

ČIČA TOMINA DRŽAVA

Šta reći o Tomi Nikoliću što već nije rekla Borisova specijalna jedinica za medijsku borbu? S obzirom da je politika veoma prljava igra gdje su takmičari prljavi do bola, „negativna kampanja“ je glavno oružje. Razbijanje opozicije je način za ostanak na poziciji, a razbijanje se najčešće vrši opanjkavanjem (divna riječ). Ruku na srce, za Nikolića nije bilo potrebe nešto naročito da se izmišlja i kopa s obzirom na transparentnu nelogičnost njegovih akcija u posljednjih par godina: radikal koji je obukao plavi dres sa žutim zvijezdama, čovjek koji se udebljao tokom štrajka glađu i pored toga stigao da se bavi naučnim radom, oštar na jeziku, neumjeren i neodmjeren, djelovao je kao laka meta za odstrel u medijskoj borbi. I bio je. Međutim, iako veoma bitni u modernom lancu ishrane, novinari nisu sve i svja.

Narod u Srbiji je zanemario medije koji su veoma kvalitetno isticali sve Nikolićeve mane (a propovjedali Tadićev velešuplji politički kurs prema Evropi kao vrlinu), te umjesto medijima povjerovao svojim praznim džepovima i izglasao promjenu, kakvu-takvu.

Šanse da se desi suštinska promjena u političkom životu Srbije su male do nikakve, s obzirom da pored predsjednika postoji i vlada, a još kad se uzme u obzir Nikolićeva „svježina“... U prilog tome ide i jedna od njegovih prvih izjava po stupanju na poziciju gdje kaže kako će se potruditi „da Srbija ostane otvorena za strane investicije“. Pričati o takvim stvarima je bljutavo, kad imamo primjere poput dolaska u Srbiju jedne od najvećih kompanija za proizvodnju sokova kojoj je prvi potez nakon preuzimanja lokalnih resursa i početka poslovanja bio da svim vozačima koji su bili stalno zaposleni da otkaz i ponudi ugovore na tri mjeseca: svi su potrošni i na dugom štapu. Primjera takvih je mnogo, suština je da stranci veoma dobro znaju da maksimalno uvećaju profit smanjujući čovjeka te da strane investicije uglavnom stvaraju vrijednost tim strancima koji su investirali...

Međutim, suštinska promjena se desila u razmišljanju građana Srbije. I pored legendarno ogromne količine nevažećih listića na kojima su građani j. mater svim mogućim i nemogućim političarima, glasali za superheroje, omiljene metal bendove, filozofe fudbalskog usmjerenja internet vokacije (боготац Пантела), i koga sve ne, dovoljan broj ljudi je bio dovoljno iznerviran i svjestan da na glasačkom listiću mora izabrati manje zlo da bi otjerao Tadića i tako, makar djelimično, rasturi ekipu koja je držala kormilo (neka sada neki drugi budu malo nezaposleni). I to je ono najljepše. To je domaća investicija. Nema narodu pomoći dok ne pomogne sam sebi, a ovaj rezultat izbora pokazuje da mnogi postaju svjesni toga.

E, sad, sve je to lijepo, ali kako ta promjena prelazi Drinu?

INAUGURACIJA NIKOLIĆA - INAIZGURACIJA DODIKA

Srbija i Republika Srpska su spojene „specijalnim i paralelnim vezama“ koje su mrtvo slovo na papiru za obične građane, ali ne i za političare s obe strane Drine (posebno u domenu saradnje na projektima tipa „Vidiš onaj tamo most?“). Predsjednik RS je još ranije imao par otvorenih medijskih sukoba manjeg razmjera sa Tomom Nikolićem a poodavno je zdušno i bezdušno podržavao Borisa Tadića. Tako je bilo i u ovoj predizbornoj kampanji, Dodik se opet kladio na bijelog konja sa crnom flekom, uložio koncert Zdravka Čolića i izgubio.

Pored navedenih imaginarnih „specijalnih i paralelnih veza“, Srbija i Republika Srpska su spojene nečim veoma realnim: na teritorijama oba ova pojma živi isti narod. Narod koji je 500 godina bio pod Turcima i pri tom usavršio da mulja i petlja čak i tamo gdje ne treba, narod kojem je u XX vijeku nametnut rat za ratom a iz kojih nije naučio ništa drugo nego dobro ratovati, narod koji je bio 50 godina pod Titovom drvenom nogom (a sam Tito je izdržao 35 od tih 50 godina), dakle, narod koji nema naročitu građansku kulturu demokratije i slobode. E, taj narod je sa one strane Drine napravio veliku stvar, glasao za promjenu. Za taj isti narod sa obe strane Drine, u ovom trenutku je svaka promjena dobra, jer nema šta da se izgubi...

Kad se malo bolje osmotri donedavno vladajuća osovina sa obe strane Drine, Dodik i Tadić, jasno se vidi da su razlike među njima samo kozmetičke - vožnja traktora i psihologija su zapravo veoma slične discipline. Odnos Dodika i Tadića je bio relativno simbiotički, mnogo su prepisivali jedan od drugog, jednako postavljali formaciju, organizovali igru. Tadić je upravo imao važnu utakmicu i izgubio. Dodika ta utakmica čeka za dvije godine, međutim, brod se već sad solidno ljulja.

Iako je opozicija u RS kvalitetno razbijena dosadašnjim radom režimske medijske grupacije i savršenim „negativnim kampanjama“, najpoznatiji laktaški sin svih naroda i narodnosti teško da ima još oraha u džepu kojima bi sebi mogao da organizuje „pozitivnu kampanju“: sva državna preduzeća su pred pucanjem od popunjavanja neproduktivnim administrativnim stranačkim kadrom, nezadovoljstvo građana nekažnjavanjem lokalnih siledžija i nesposobnošću državnih službenika je ogromno, u javnosti su jasno ocrtane konture svih mutnih projekata čiji su akteri upravo predsjednik i njegovi „prijatelji, braća i kumovi“ a karta „čuvanja Republike Srpske“ je naprosto uvredljiva kad su oni koji su je stvorili, borci VRS, sistematski dovedeni do prosjačkog štapa... I u takvoj konstelaciji, lako je moguće da grobar pobijedi psihologa, a trkač u mjestu da pobijedi traktoristu.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)