Šizofrenija

Odem u Beograd na par dana, isključim se malo iz "sistema", i kad sam se vratio dočeka me komična do suluda vijest da je Milorad Dodik tužio Milorada Dodika. Koliko je to izrugivanje pravosudnom sistemu (koji je to zaslužio), toliko je tu izrugivanje narodu (koji je to zaslužio). U maniru Nadrealista, biću smion da prognoziram da će kvantitativna vrijednost te "tužbe" odnosno "procesa" biti jedan veoma neintelektualan penis, onaj na K koji se završava sa URČINA.

Nego, dodatna Dodik šizofrenija, u dva dana dva naslova, upadljivo:

Dodik: Srbija izabrala pogrešnog partnera u BiH

Dodik: Razumljiva pozicija Srbije!

E, sad, prvu vijest (4. novembar) je obradila novinska agencija BETA, i u njoj je ono što je Mile rekao o tome i na tu temu, da bi bilo bolje da je Vučko pričao sa njegovom RS vladom. Druga vijest (5. novembar) je SRNA: pokušaj reparacije štete izazvane Miletovim traktoraškim pristupom. Naknadnim razmatranjem je uočeno da Mile nije u poziciji da tako nešto kaže, posebno na taj način (povukoše ga, jadnog, za jezik), i zato to reagovanje. Naravno, SRNA je pridodala još nekolicinu komada raznog izmeta iz Miletovih usta o raznim temama od kojih je najbijedniji momenat ovo:

"Srbi su stradalnici kao i Bošnjaci. I u organizacionom, državnom smislu svi koji su činili zločine su procesuirani i nisu imali državnu zaštitu, za razliku od Bošnjaka. Imamo priču o Naseru Oriću, koga su vlasti dugo štitile. Sada vidimo da je pod optužnicom", naveo je Dodik.

E, pa, Mile, ustašo nad ustašama, stvarno si dotakao dno svog antisrpskog beskičmenjaštva kad to možeš reći a znaš da je optužnica protiv Orića (kojom se bave oni kojima se bavi tvoj "referendum") još veće sranje nego tvoja tužba protiv tebe. Toliko, ukratko, o tome.

Ukidanje suda i tužilaštva? Pođimo od sebe.

Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! 

Suština propagande je da obesmisli smisao. Tako i režimska propaganda koja, da upotrijebimo "klasični novinarski riječnik", djeluje kao megafon aktuelne vlasti, vjerno i redovno plasira u naslove riječ referendum iako, i da se sve kockice sklope, isti ne može baš biti održan u skorije vrijeme. "Srbuj, makar slamu jeo" princip. Činjenica jeste da sud i tužilaštvo BiH, na koje se odnosi taj referendum, ne rade svoj posao pošteno nema puno uticaja, ti isti sud i tužilaštvo su napravljeni kako su napravljeni, RS im je kumovala, "poslije jebanja nema kajanja" i toliko o tome za ovu priliku.

Nego, nakon posljednje epizode repa epiloga priče o Picinom parku, sklon sam mišljenju da pravosuđe Republike Srpske treba ukinuti. Pravosuđe je nesposobno, tromo, neekonomično i nadasve... neuticajno.

Elem, neimar zgrade koja se gradi u pokojnom Picinom parku, Mile Radišić, aktuelan, opet. Mi smo onomad kao bijeda go seljak omladina studenti prljavi hipiji David Štrbac išli kroz grad i vikali da je lopov, a pravosuđe Republike Srpske govorilo da nije. Pa se pravosuđe predomislilo i reklo da jeste i osudilo ga na tri godine zatvora. Pa Mile mic po mic odgađao odlazak u zatvor da bi na kraju, kad je vidio da je drugi Mile "odnio šalu", jednostavno sjeo u auto i pobjegao daleko... u Beograd, gdje sad živi teško.

I ako nije dovoljan taj apsurd, da pravosnažno osuđen kriminalac pobjegne iz zemlje par sati prije hapšenja i skloni se u susjednu državu sa kojom imamo "specijalne i paralelne veze", na par sati vožnje, onda treba apsurd malo pojačati.

Tako procuri prije koji dan nekakav audio snimak Mileta Radišića gdje on priča o prljavim poslovima režima, gdje se tu malo šta razaznaje i shvata (tek upućenima je zanimljivo), snimak odstupnica se pusti u javnost a prenese ga nerežimska RTV BN. Obzirom na kvalitet snimka, očigledno je svima - sem nekima koji su zaposleni u MUP RS - da se ne radi o prisluškivanju, već da je snimak planski napravljen od strane čovjeka koji je (bio?) blizak Miletu Radišiću i koji ga je usmjeravao pitanjima...

I nije ni to "najopasnija tačka u cirkusu večeras", već što se taj isti Mile Radišić u rekordnom roku javlja javnom servisu RTRS da "demantuje" snimak koji RTRS nije ni objavila ni spomenula (tu možda griješim obzirom da ne pratim RTRS ali sumnjam, obzirom na njihov selektivan sluh, prim. aut.), odnosno da kaže kako nije dao nikakvu izjavu već da se radi o montaži.

I to je momenat za koji ne treba više nikakvo objašnjavanje već samo prijedlog da se ukine pravosuđe Republike Srpske. Može i bez referenduma.

Usput, ostavih komentar na vezanom članku RTRS internet portalu. Naravno da nisu odobrili taj komentar. Napisao sam da se "praktično može vidjeti pištolj uperen u čelo Mileta Radišića dok daje izjavu za RTRS". Valjda se RTRS plaši da se ne vidi samo pištolj, već i ko ga drži... oni su uvijek korak ispred.

Svitanje sumraka izbornog poraza

Ako neko ne zna nešto raditi, treba mu dati odgovorniju funkciju, metodologija je rada Sekte Međuzavisnih Socijal-Debila. Kako drugačije objasniti da će novi ministar pravde biti Anton Kasipović?

Navodno, navedeni cvikeraš ima diplomu pravnog fakulteta, jedan izuzetan opšti antikvalitet u današnje vrijeme, ali je isti bazično novinar, preciznije, potkazivač. Čovjek koji je prosvjetu vrhunski uništio, sad ima priliku da uništi pravosuđe koje je... pa, već uništeno. Sretno.

Elem, dalo bi se sad analizirati malo o balansu snaga, potrebama i ucjenama, obzirom da je Kasipović bliski saradnik paralitika Kopanje koji uvijek, makar jednom nefunkcionalnom nogom, mora biti spreman da bježi od Mileta Dokurca, međutim, izlišno je to. Dok vrane krenu vranama oči vaditi, mladi i nezaposleni postadoše stari i nezaposleni.

Ostatak vlade ostaje manje-više isti, po posljednjim informacijama. Samo još Petar Đokić avanzuje na djelimično odgovorniju - UNOSNIJU - poziciju, naslijediće veleštetočinu Željka Kovačevića na poziciji ministra industrije, energetike i rudarstva RS. To je jedan simpatičan i simptomatičan penis u čelo Hercegovini koja je glasala za SMSD.

Bilo kako bilo, ovo je još jedan potvrdan odgovor za sve one koji se iz godine u godinu pitaju "može li gore". Mada, teško da može daleko. Nakon što Kasipović završi sa pravosuđem, neće ostati ništa sem potpunog bezakonja, pa da krenemo u uličnu borbu noževima i trgovinu bijelim robljem. A pravo? Koga briga za pravo. Pravnike sigurno nije, jer da jeste... neko bi reagovao dosad... na nešto.

Tajna uspjeha Sekte Međuzavisnih Socijal-Debila

Izbori u Republici Srpskoj odnosno Bosni i Hercegovini, veoma uzbudljiv doživljaj svake dvije/četiri godine. Navijanje, očekivanja, nada, razočaranja... Nakon Izbora 2014, Republika Srpska ostaje u istom glibu: Mile Dokurac ostaje precjednik, njegovi sateliti DNS i SP na pozicijama. Opozicija će i dalje trčati u mjestu... Kako i zašto? Veoma lako. Ideologija nerada nam je u venama.
 

Pjesnička sloboda je jedna od rijetkih koja je ostala (iako nema previše razloga za pjesmu). Zato je najjača stranka u RS ovom prilikom preimenovana u SMSD - Sektu Međuzavisnih Socijal-Debila, gdje ime govori sve. Zapravo, ne govori baš sve, potrebno ga je napisati crvenim slovima, socijalistički crvenim slovima. Istorijski socijalističkim crvenim slovima. Jer je taj socijalizam valjao u pmaterinu, svi će se složiti. Rado ga se sjećaju, socijalizma. Samoupravnog Socijalizma!

Međuzavisnost je sama po sebi logična, od vrha do dna, svi su povezani, nesposobni i prljavi, razlika je samo u količini novca koji nezakonito prisvajaju, a da pritom brutalno vole Republiku Srpsku. Vole je svim srcem, samo ne i novčanikom ("jeftinije" je u Konzumu, pa to ti je), a mozak... mozak je pojam iz rashladne vitrine. Članovi SMSD, istaknuti članovi, život nemaju pored SMSD, jer SMSD je život. Dobiti glasove, dobiti vlast, dobiti novac... ponavljati, bez obzira na sve, jer to je sve.

Sekta
Po definiciji, sekta je izdvojena ili zatvorena grupa ljudi koja čvrsto slijedi svoja načela, najčešće se formira nasuprot osnovnoj grupi iz koje je potekla. Jehovini svjedoci, SMSD itd. Međutim, SMSD je postao osnovna grupa. Kako je njima to uspjelo, a Jehovinim svjedocima nije? I jedni i drugi prodaju fantastične priče, a Jehovini svjedoci su najčešće i pristojnije obučeni, kulturniji, manje napadni. Da nije zato što narod voli šarene laže? To je upalilo za turbo-folk, međutim, ovdje je nešto drugo...

U pitanju je tekovina već spomenutog socijalizma, "Sine, nemoj biti majstor, idi u upravnu školu". E, taj socijalizam, najdraži. Samoupravni. Svi kukaju za njim a on je tu i danas, samo ga ne vide. Malo je promijenio oblik. Nema više radnika da se samoupravljaju, sad se samoupravljači samoupravljaju. Zaštićeni su kao bijeli medvjedi, niko im ne može ništa, a oni ništa ne rade. Idealno. Brutalno nezaustavljivi administrativni model je ključ. Obećanje posla na kojem se ne radi.

Rad
Mi hoćemo posao, ali nećemo posao. Konkretno, hoćemo pare ali nećemo da radimo. I zbog komšije koji funkcioniše po istom principu (a kojem treba da crkne krava), a i zbog rada. Svi su jako školovani, izuzetni stručnjaci i imaju vrhunsko mišljenje o sebi. I ne znaju ništa raditi. Ko je znao, pobjegao je dok je mogao. Ko zna, zna za sebe. Kolektivno, ne znamo, ne znamo se, a ne znamo ni za sebe. Nema ideja, nema entuzijazma, nema preduzetništva...između ostalog čega nema.

Ideologija nerada je tu jer nema kulture rada. Nema tekovine organizacije, nema tekovine napretka. Bilo je ideja i biće, ali realizacija je oduvijek negdje drugdje. Ono malo kulture rada stečeno u socijalizmu, kao gumicom je obrisano, a brisano je još onomad upravo spomenutim samoupravljanjem. Glup je narod bio i ostao, ali ne i slijep da vidi kako se sjaji dlaka upravnikove krave. Upitnik iznad glave, analiza, ustrojavanje, članska karta, napredovanje... u upravnike.

Brutalno objašnjenje
To je to. Priča nije od juče, korijeni su tamo negdje, mogu se i oni pronaći, ali zašto se truditi? (Raditi?!) Ako se pogleda sa strane, sve savršeno funkcioniše; zasad, dosad, do narednih izbora. Doduše, pitanje je dokle. Sekta misli da će živjeti vječno, a grupacija poznata kao "opozicija", samo se nada suprotnom. Jer, nadati se je lakše nego raditi. Nije ni opoziciji do rada. Štaviše. I oni bi se samoupravno samoupravljali, samo što se nikad nisu dovoljno socijal-debilizovali pa ih naš narod™ nije baš najbolje razumio...

Budućnost
_________.

Izbori 2014: paralelna stvarnost

Teško je kasniti u zemlji koja brutalno ide unazad (šta je tu kašnjenje?). Negdje kontam da se zbog toga ne vrijedi previše truditi oko aktuelnosti. Zato se tek sad oglašavam na goruću temu, Izbori 2014. Bitna je to stavka u političkom životu, a ovo "politički blog".

Ukratko, već 13. oktobra sam (na fejzbuku, je li) proglasio poraz svih nas koji smo glasali protiv aktuelnog režima; dok još nije bilo gotovo glasanje veoma sposobnog CIK-a, dok je bilo natezanje u nekoliko hiljada glasova, kako se i završilo u meču Mile Dokurac - Ognjen Tadić. I tijesna Tadićeva pobjeda, kakva je ova Miletova, bila bi poraz. Na stranu sve izborne prevare koje su bile spremljene a od kojih je većina i primijenjena, sve ispod odnosa snaga 2 : 1 za Tadića je poraz, a nije ni 1 : 1. Znači, poraz. Međutim, poraz za mene je pobjeda za nekog drugog, a izgleda da postoji neka paralelna stvarnost gdje je ovo što jeste ono što treba biti. Ovom prilikom bih samo pozdravio ljude koje žive u toj paralelnoj stvarnosti, ako do njih može doprijeti bilo šta iz ove stvarnosti.

Što se stranaka tiče, one me ne zanimaju naročito, njihovi rezultati i ta priča, a posebno ne nekakva analiza. Borba za predsjednika RS mi je primarna za spomen, sukob 1 na 1. Za Tadića sam glasao jer sam glasao protiv Mileta, a da sam nešto posebno očekivao, nisam. Nisam očekivao od njega ni da se sa Miletom spori oko Ćanine naklonosti, tako da... bolje je ne očekivati. Glasao sam i za Ivanića, iako nisam planirao, kad se već glasa protiv da ispoštujem, iako mi je Ivanić veoma nedraga pojava. Kad sam vidio listić sa tri imena od kojih su dva SNSD a jedno Željka Cvijanović, stavih X na Mladena. Očekivanja nemam.

Razlika kod ovih izbora u odnosu na prošle je antipolitički politički subjekat kojeg sam bio dio, prva nestranačka lista za Narodnu skupštinu RS u istoriji višestranačkih izbora u modernoj BiH, Za pravdu i red - Lista Nebojše Vukanovića... Nismo pobijedili. Nimalo. Štaviše. Dok tu nisam imao naročita očekivanja, stvarno nisam očekivao da Nebojša NE UĐE u Narodnu skupštinu RS. Mi ovdje (Izborne jedinice 2 i 3, od Srbca do Petrovca - uključujući Banjaluku), realno smo bili topovsko meso i nejaka mogućnost protiv, međutim, da Hercegovina glasa kako je glasala, nisam očekivao. To je za ozbiljno (psihijatrijsko) posmatranje a svaki dalji komentar bi bio veoma uvredljiv.

Sve u svemu, poraz. Poraz koji jasno oslikava da je ideologija nerada i nesposobnosti u RS vladajuće Sekte međuzavisnih socijaldebila preuzela čitavu državu - "teško ribu natjerati u vodu". Planiram tom aspektu crvene sekte, ključnom za njen uspjeh, posvetiti jedan tekst... ali mi se ne žuri.

Intimno ličan dodatak: Utvrđeni rezultati za NSRS - Izborna jedinica 3

"IZA MENE STOJI 267 LJUDI!" HVALA.

Sastanak Putina sa međedom

Zvaničnija verzija: http://vukajlija.com/zabava/posteri/695842

Crveni početak

Novi SNSD slogan: ZAUVJEK SRPSKA, ZAUVJEK NE PISMENI!

(Jer, zauvijek se oduvijek pisalo zauvijek.)

Red kratkih rezova - IV

Dronjak, Nikola. Onomad predsjednik nekakvih studenata nešto-nešto, danas predsjednik nekakvog udruženja građana nešto-nešto. Budući političar. Profesionalni jebivjetar. Sve što sam imao da kažem o njemu sam rekao u tekstu Studenti u RS: Anonimno do kraja, objavljenom u novembru 2011. godine. Tad mi je naprosto fascinantno bilo da Nikola iznese stotinu podataka o problemima prosvjete i na to da zaključak da "nije ministar kriv nego neki loši ljudi oko njega". Tačno, nije Mile Dokurac kriv, nego neki loši ljudi oko njega... tako se babama koje nisu 100% retardirane (nego približno) objasni da zaokruže Mileta na glasačkom listu.

Elem, Dronjak se bavi koječime - čim bih se i ja možda bavio, te izbjegavam da ga komentarišem, sem kad me neko povuče za jezik, npr. komšija iz prodavnice. Bio Dronjak u emisiji, pa ovo, pa ono. Naravno da nisam gledao. Savršeno me zaboli, prvenstveno za emisijom, a tek onda za Dronjkom. Nego, kritičan momenat je bio kad komšija reče kako Dronjak radi posao opozicije. Elem, šta to radi Dronjak? Otprilike pravi cirkus i privlači pažnju, sa jedne strane - negativno gledano, a sa druge strane, napada vlast i ukazuje na probleme. BUDIMO REALNI, bilo kakvo pitanje postavljeno ovoj vlasti je napad. Znači, teško ih napasti u pičku m. I sad, da li je to posao opozicije? Jeste. Ali je to isto tako i posao čitavog jebenog naroda.

Fascinantno je kako je lako naizmjenično koristiti fraze "riba smrdi od glave" i "svi smo mi govna". Kako je to tako lako? Jer je narod glup. Dok bi jedna drvena noga odozgo veoma dobro došla da šutne u dupe svu ovu bagru, to se u trenutnoj geopolitičkoj konstelaciji širih razmjera neće dopustiti i ne može desiti. U tom slučaju ostaje da se jebeni narod bori za sebe. Posao pozicije je da sebe obezbijedi. Posao opozicije? Posao naroda? Potpuno ista stvar. Obezbijediti sebe. A niko to neće uraditi za nekoga drugog, pa ni Dronjak (jebotebog bitan faktor), makar on to sunce ti žarko želio.

Pročitajte i CANETA.

A da nije možda...

Legenda kaže kako se jedna mejdanska legenda pojavila onomad na kapiji vrata ulaza ugostiteljskog lokala tipa diskoteka („Portoriko“ ili „Atos“ je bio natpis na kapiji tad), sa neprimjereno velikom izbočinom flašastog oblika na gornjem dijelu nogavice trenerke. U pitanju je bila adekvatno po(d)stavljena flaša vinjaka namjerena za ilegalan transport u lokal, ali avaj! to primjetiše čuvari plaže ulaza te legendu pretresno zaustaviše. S obzirom na nezgodan položaj za njih nepoznatog objekta, odlučiše da to ispitaju ispitivanjem a ne ispipavanjem...
- Je li, šta ti je to?
- Šta „šta je“? Kurčina!
Da se legenda ne bi skrnavila, neću navesti šta se dalje desilo sa mejdanskom legendom i pripadajućom flašom vinjaka, samo bih da se ovom prilikom zahvalim za herojstvo iskazano pred čuvarima plaže ulaza i da dodam kako je gorenavedena izjava mnogo univerzalnija nego što to iko misli...

Evo primjeri:
- januar ove godine je bio "teži" nego ikad, toliko je bilo medijske vatre i dima, saopštenja vlasti i njihovih satelita, borbe protiv zamišljenog neprijatelja (i vanjskog i unutrašnjeg), da sam se lijepo pitao kako mogu da toliko drobe sa pola svinje u ustima... a sve je to bila takva šuplja da je to strašno, dakle, kurčina;
- protesti sindikata, kad li (februar?), za njihovih 10%, pogrešne pobude, podjele i isključivost, na čelu kolone Ranka Mišić u jahaćim hlačama a na njenim krivim usnama naslov iz Respekta: "Vladi je bolje da ne iskušava naš Plan B!"... a Plan B je, kao što vidješmo, kurčina;
- pade Vlada u martu, al' da je pala pa se ubila, ma jok, nego malo pala i razbila koljeno: najgori odoše na neka malo onako zabačena mjesta, ovi loši ostaše, faktički se promijeni premijer iz glupog u onog koji nema mozak (ali ima polne karakteristike oba pola)... smjena Vlade, ukratko, kurčina;
- protesti studenata, evo svježi... oni zaslužuju poseban osvrt i analizu (uskoro), a ne samo da napišem kurčina, pa to i neću učiniti;
- na kraju krajeva, precjednik RS Naš Mile, ta bitanga koja je švercovala cigarete i naftu tokom rata, čovjek nesposoban za bilo kakav samoodrživ posao (a vodi nam državu), grobar Republike Srpske koji je na vlast došao jer se našao pri ruci strancima, njegovo ime poluprevedeno znači Dokurac*... znači, kurčina.

* prije no što me bilo ko pokuša optužiti za vulgarnost, molim pročitati tekst Ima li urednika u novinama?