TIŠINA, PRECJEDNIK GOVORI!

Skupili se, van radnog vremena, Milorad Dodik, Mladen Bosić, Marko Pavić i Petar Đokić, a da povod nije bio roštilj/svadba/krštenje... Zapravo, kad malo bolje razmislim, za političare i ne postoji pojam „van radnog vremena“. Elem, dotični su se družili pred kamerama RTRS u emisiji Presing. Posljednje je to bilo izdanje pred ljetnu pauzu, a tema je bila „Lideri - aktuelno u RS?!“...

Ljeto je došlo, a sa ljetom i vrućina. Vrijeme je godišnjih odmora, pa su se rasuli kojekuda oni koji imaju koječim. Nikome se ništa ne radi, pa ni nezaposlenima. Možda je usljed te mentalne hibernacije spomenuta emisija prošla bez naročitih komentara... A možda zato što niko više ni ne obraća pažnju šta pričaju političari... A možda niko nije ni gledao tu emisiju... Nisam je ni ja ispratio u originalnom terminu (u originalnom terminu na RTRS gledam samo Sportski pregled kad isti vodi Zvjezdana Marčeta, op. a.), već je naknadno preuzeo sa internet stranice „javnog servisa“ pa s debelim zakašnjenjem pogledao...

Nego, predstavljena četvorka lidera je poprilično kompaktna, više za roštilj nego za emisiju, budući da se poprilično koaliraju. Bosić malo odstupa budući da SNSD i SDS sarađuju na nivou BiH i oko kandidata za gradonačelnika Banjaluke, ali je u emisiji djelovao opoziciono, čak je i uložio prigovor na sastav učesnika odnosno neravnopravnost pozicije/opozicije. Sa druge strane su bili Marko Pavić i Petar Đokić, koji samo gledaju da upravljaju svojim dijelom kolača (ćute i mute). Sa treće strane učesnika emisije, ali i razuma i logike, je bio precjednik RS, koji je malo opuštenije nastupao, ne kao precjednik RS nego kao predsjednik stranke svoje. Neke od njegovih izjava zaslužuju da se, zlonamjerno izvađene iz konteksta, makar još jednom ponove...

NEZAPOSLENA BAGRO!

Upitan o prioritetima odnosno problemima koje treba rješavati, Pavić kaže da su isti veoma jasno ocrtani i poredani: 1) ekonomija, 2) zapošljavanje, 3) borba protiv kriminala i korupcije i 4) infrastruktura. On nastavlja dalje kako vlast treba na tome da radi, jer i građani osjećaju da treba raditi... Precjednik svakako nije građanin pa replicira metodom upadanja u riječ: „To je neko pored'o prije. A to je, Marko, neko pored'o u statistikama, oni Amerikanci iz nevladinog sektora... On napravi istraživanje i kaže to je to, a mi trčimo da to...“          

Nakon što je Dodik prekinuo prekidanje Pavića, voditeljka iznosi podatak koji kaže da je stopa nezaposlenosti približno 40%, da imamo 152.300 nezaposlenih... Precjednik ni tu ne čeka kraj rečenice već uzima riječ: „Mogli ste naći onaj drugi metod koji kaže da je 23%. Po metodima Evropske unije je 23%, al' vama odgovara više 40% jer je to malo [gestikulacija]...“

Na to ministar Đokić ispravlja prisutne aktuelnim podacima. U maju mjesecu je bilo 152.300 nezaposlenih, a za jun mjesec je broj 151.367... vrijedno se radi na tome.

JA BIH VOZIO VOZ, JA BIH VOZIO BILO ŠTA

Željeznice RS su gorući problem u džepu države, sa nekoliko izraženih simptoma. Veliko državno preduzeće koje je prepunjeno nepotrebnim administrativnim kadrom odnosno glasačima, ne može da privređuje u sadašnjem obliku. Aktuelni direktor je u ruke dobio vruć krompir, urađeni su neki planovi i predviđena kresanja, međutim, teško je krenuti u otpuštanje glasača u lokal-izbornoj godini. Ipak, problemi u Željeznicama su toliki da ih ni državni mediji nisu mogli ignorisati, međutim, ima ko može. Na Bosićev komentar kako su javna preduzeća poput Željeznica RS u dubiozi i stvaraju gubitke, te kako se ne mogu ljudi zapošljavati po stranačkoj liniji precjednik lakonski replicira: „Ma gdje je to bilo?“

Vrijedi podsjetiti da je u Željeznicama RS prvobitno bilo predviđeno da se otpusti preko 1000 ljudi...

VISOKE PEĆI NE POTPALJUJEM JA

I za kraj, najjači udarac. Nadovezujući se na priču o tome kako u naredne tri godine padaju najveći anuiteti za dugove do '91. godine, precjednik je upitan da li će ovakva privreda moći izdržati te tri godine. Evo odgovora: „Koja privreda?(?!) Budžet se neće povećavati. Budžet duguje (?), privreda je stimulisana... Naravno, imamo problem... Mora da razumijete da ne možete da napravite fabriku ako nemate kome da prodate. (...) Pogledajte velike markete, otiđite i vidite šta je naša domaća produkcija. Ko od vas ode tamo i kaže: „Neću da kupim ovo iz Hrvatske sad, hoću da kupujem ja samo iz Republike Srpske“, da bi povećao potražnju. (...) Ako nemamo kredibilan proizvod, kako ćete zaposliti ljude? Izvinite, molim vas, na što, šta da oni proizvode, gdje da prodaju?“

Tu vidimo razloge zanemarivanja ulaganja u proizvodnju. Zašto da se u Republici Srpskoj nešto pravi kad nema ko da to kupuje? Usput, očigledno da precjednik ne računa na budale poput mene koje vjeruju u slogane poput „Naše je bolje.“...

Nakon svih ovih izrečenica, meni samo pada na pamet da uzmem onu Andrićevu i malo je prepravim: „Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, a precjednik progovori...“ Doduše, ljetni je odmor, i za Presing i za političare, tako da i ta parafraza može na led do septembra a dotad možemo uživati u muku glavate gospode i zvucima narodnjaka i talasa sa Akvane...

Sve je rek'o, ništa rek'o nije...

BEZ RIJEČI.

Kusta = kasa pusta

Agencije su prenijele da je „oko nekoliko hiljada“ posjetilaca ovacijama ispratilo pank operu „Dom za vešanje“, po prvi put izvedenu pod vedrim nebom u gradu na Vrbasu nekad poznatom kao Grad zelenila. Komšinica je prenijela kako su pustili kokoške i guske na binu, pa ih je ganjao mali čovjek, a onda je neki obukao kartonsku kutiju pa trčao po pozornici. Kad se sabere i oduzme, to je samo još jedan prilog tvrdnji da je u RS...

KULTURA NA ŠTAKAMA

E.N. Kusturičina pank opera „Dom za vešanje“ je svoju premijeru doživjela 2007. godine u Parizu, uz ovacije. Reprizno je bila 2008. godine, uz ovacije. Doživjela je veličanstven uspjeh sa 30 rasprodatih predstava u Operi „Bastilja“, uz ovacije. Banjaluka je tek treći grad koji je imao priliku da vidi ovu pank operu, uz ovacije. Šta je uopšte pank opera?

Sasvim je razumljivo da je soc.krit. režiser ofucani bradonja građevinski preduzetnik stari lažni disident veoma uspješno uvalio Francuzima svoju kreaciju, u nedostatku boljeg oksimorona krštenu kao pank operu, scensku adaptaciju potresne filmske priče o trgovini ljudima ovoga puta obogaćenu kadrovima iz filma o Maradoni. Potpuno razumljivo, isto kao što No Smoking Orchestra puni koncertne dvorane drugog i trećeg svijeta svojom neukusnom kombinacijom muzičkog susreta istoka i zapada koja je predstavljala „gypsy punk“ prije nego što je zvanično postojao „gypsy punk“ (Đino Banana zauvijek ozlojeđen). Nije sporno, E.N. Kusturice, živ bio, zaradi da bi uložio. Ali zašto nama pank operu, zašto za 300.000 konvertibilnih maraka?

Upravo toliko je koštala pank opera koju nije posmatralo „oko nekoliko hiljada“ već oko 3.000 ljudi (od kojih neki, kao moja komšinica, nisu dočekali kraj predstave u publici, uz ovacije). Prostom matematikom je lako doći do 100 KM po gledaocu. U RS vjerovatno ima 3.000 ljudi zaposlenih u administraciji i državnoj upravi kojima ne bi bilo teško dati po 100 KM za veče uz Perhana, a tom logikom se vodila Vlada RS koja je, uz Ministarstvo prosvjete i kulture RS, bila glavni pokrovitelj i taj novac izdvojila „od naroda, u ime naroda“ da bi oni s pozivnicama predstavu gledali „besplatno“. Odakle, nakon četiri godine hibernacije, ova pank opera da navrati kao „neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar“ (čitaj, uzima vreću sa 300.000 KM od entiteta sa 300.000 socijalnih i ekonomskih problema)?

Otkud nama ta čast? Odgovor je vlast. Otkud da se Banjaluka nađe ispred Beograda, Njujorka, Nju Delhija, Buenos Airesa, Bugojna? Odgovor je vlast. Ko je sve i kako dobio pozivnice za pank operu? Odgovor je vlast. Šta je tema ove priče? Odgovor nije vlast. Ali i jeste.

E.N. Kusturičina pank opera je samo najaktuelniji i najočitiji primjer kako se ovdje posluje generalno, projektovan u domen kulture. Jer, 300.000 KM za predstavu za 3.000 ljudi je ništa drugo do drskost, elitizam i nepotizam. Nepotrebno je sad taj novac pretvarati u potrošačke korpe, boračke dodatke, porediti sa brojem nezaposlenih i lomatati se bilo kakvom statistikom. Činjenica jeste samo da se tu narod ništa nije pitao, nego mu je servirano, nazor. (Narod se ovdje pita samo na izborima, a neposredno prije izbora mu se sve detaljno objasni.)

Kad već pričamo o operama, koje imaju dugu i bogatu tradiciju u gradu na Vrbasu (a i pripadajućoj mu državi), vrijedi spomenuti operizaciju Safikade gdje je za kompletnu genezu bilo potrebno tri puta manje novca, možda i manje od toga. Ta je opera nastajala šest godina, a za to vrijeme E.N. Kusturica stigne da napravi dva grada (pri tom sruši otprilike jedan, uz usmenu dozvolu). Veoma jednostavno, na ovom poređenju vidimo da budućnost pripada brzim i sposobnim.

SJEĆAMO LI SE GAVRILA PRINCIPA DOK NAM PJEVA FRANZ FERDINAND?

Bilo kako bilo, pank opera i slične fantomske manifestacije su samo način za Vladu RS, Ministarstvo prosvjete i kulture RS i još neke njihove drugare da, pored svojih redovnih plata, u džepove stave još malo novca kojeg je proizveo uskoro nepostojeći realni sektor u RS. To su uglavnom događaji koji ne bi imali nikakve komercijalne šanse pa su zato besplatni. Dukatfest, festival folklora, ko bi platio te ulaznice koje bi pokrile troškove putovanja i smještaja gostiju iz prijateljske Estonije? Demofest, vizuelno drugačija priča bez vidnih obilježja ruralnosti, prošle godine je pokušala samostalan let uz naplatu ulaznica. Rezultat? Dan nakon završetka istog je objavljeno da je to bio posljednji Demofest. Kad smo već kod koncertnih aktivnosti, onomad je na Demofestu besplatan nastup imao sastav Kosheen dok je na gradskom stadionu nebesplatno ali subvencionisano svirao Lenny Kravitz, koincidencija kakva se i u Parizu rijetko dešava. Čak je i najkomercijalniji eks-jugoslovenski pjevač Zdravko Čolić u Banjaluci ljude zabavljao „besplatno“...

A kultura je mnogo više od toga, ali teško da bi ovdje bilo mjesta da se nabroje svi novoizgrađeni muzeji, galerije, pozorišta, (obnovljeni) kulturno-istorijski spomenici, međunarodno priznata dostignuća iz domena književnosti i sedme umjetnosti...

Nego, da se vratimo na konkretno pitanje, zašto su svi ti događaji nekomercijalni? Zašto je kultura generalno nekomercijalna a uzročno-posljedično i nepopularna? Zar se ne bi moglo raditi na tome a zatim i zaraditi na tome? U Parizu mlate ogromne pare od japanskih turista koji bjesomučno blicaju i škljocaju šestu kopiju Mona Lize, a Pariz nije tako daleko od nas, makar nam je to E.N. Kusturica pokazao. Kad već vlast ima svoju privatnu (a državnu) televiziju, kad ima svoje privatne (a privatne) medije, zašto onda bjesomučno ne reklamira makar kulturu koju „podržava“ poput ove pank opere? Zašto se sve u vezi kulture radi dopola i stihijski, a istovremeno se punom snagom nameću nesumnjivo nekulturni sadržaji i, najčešće uvozni, kulturni surogati? Činjenica je da nemamo Mona Lizu ali nije da niko ovdje nikad nije znao crtati i pričati viceve. Zašto se, na kraju krajeva, ne reklamira naša kultura? Ko zapravo danas siječe ruku Petru Kočiću? Da li se možda vlast stidi naše kulture? Zar vlast ne zna da je bolje izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznačajniju riječ svog jezika? Zarad umjetničke vrijednosti ove pisanije, neka pitanja ostanu otvorena, uz prim. aut.: ko kulturu stavlja na štake, on želi da narod, slomljene kičme, posjedne u invalidska kolica.

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: KULTURA NA ŠTAKAMA)

Do prve donacije mediji čuvaju informacije

„Mi danas živimo u naciji u kojoj

doktori uništavaju zdravlje,

advokati uništavaju pravdu,

univerziteti uništavaju znanje,

vlade uništavaju slobodu,

mediji uništavaju informacije,

religija uništava moral

a naše banke uništavaju ekonomiju.“

Tako to otprilike reče jedan čovjek koji se rodio tamo daleko, a skroz pogodio kako je ovdje blizu... Od ponuđenih, u današnjem nastavku kratki elaborat na stavku:

MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE

Život mladog studenta nezaposlenog prljavog hipija ima mnogo dobrih strana. Jedna od njih jeste nezaposlenost koja ostavlja mnogo prostora za slobodne aktivnosti poput ustajanja u ranim poslijepodnevnim časovima nakon kojih slijedi trljanje očiju crvenih od žurke od sinoć a zatim pripreme za žurku koja slijedi to veče. Tu negdje upadne i čitanje vijesti koje se ne mogu pročitati u državnim novinama te slušanje muzike koja se ne može čuti i vidjeti na državnoj radio-televiziji.

Nego, povremeno se desi odstup od tih redovnih aktivnosti. Tako se s vremena na vrijeme obučem i uredim lijepo te požurim na moje standardno mjesto da izložim robu. Na žalost, ne radi se o najstarijem zanatu na svijetu - nisam još uvijek završio čitanje „Kako postati žigolo (za neupućene)“, nego vikendom povremeno prodajem cvijeće ujutru pred crkvom.

Desi se tako onomad, na svom standardnom mjestu trljah oči crvene od žurke od sinoć kad mi prilazi neka, onako omalena... uglavnom omalena. Vidim da nije mušterija, al' stavim se na uslugu. Pita me može li pitanje. U tom trenutku je očito da radi gradsku rubriku u novinama, vjerovatno još uvijek neprijavljena u radnom smislu, u svakom pogledu na dnu lanca ishrane novinarstva. Znam ih par takvih, prepoznajem ih lako, znam kako im je kad rade ankete („Nemoj mene, nisam se obrijao.“) te joj izađem u susret. Pita me šta mislim o parking mjestima u gradu, ima li ih dovoljno, da li je cijena prikladna, itd. Ispričam šta mislim o tome. Ona se tad sjeti da se to obično radi uz pomoć diktafona te isti izvadi iz torbe pa počne snimati. Ponovim šta već rekoh, na kraju ime i zanimanje, te slika nekim skršenim malopikselnim fotoaparatom. Ode ona sva sretna, a na rastanku je samo upitah o kojim je novinama riječ. „Glas Srpske“... ma nemoj mi reći.

Ne lezi, vraže, sutradan poslije ležanja ustanem pa nakon što sam istrljao oči crvene od žurke od sinoć odem do kioska da kupim svežanj tog papira što upija više sranja od troslojnog toalet papira, pardon, da kupim Dnevni List Republike Srpske. Hop u sredinu, kad tamo na gradskoj rubrici mala mrlja (figurativno) u vidu moje slike te anketne izjave. Samo što ta moja izjava u novinama uopšte nije moja izjava. Jedna rečenica iz te izjave liči na jednu moju izrečenu rečenicu, ostalo nikad nisam rekao a kamoli pomislio. Ne znam zašto li je onda uopšte vadila diktafon? Da se pohvali da ga ima? Imam ga i ja, ali ne diktafon... što se nadam da ona nema. Ko će mu ga znati. Al' k'o što rekoh, znam koliko je korast hljeb tih mladih novinara i kakvi su problemi pri anketiranju. Što se tiče tog straha od novinara, nekako mislim da je to zato što je našem narodu lakše ispasti iz aviona nego ispasti glup. Nema veze što pri ispadanju iz aviona pogineš, a ovo drugo se nekako i da popraviti.

No dobro, svi znamo da je anketa dno. Primjer za stepenicu iznad: nedavno je objavljen članak „Tinejdžerske zabave uz opijanje i buku“ u Dnevnom Listu Republike Srpske, potpisan upravo od strane omalene... uglavnom djevojke. Tu piše kako opijanje mladih u gradskim parkovima, haustorima, na parkinzima i drugim javnim površinama su sve češći problemi koji smetaju stanovnicima najvećeg grada Republike Srpske. U pitanju je citat, tako da sve nedoumice u vezi rečenične kongruencije uputite na njenu adresu (danijelas@glassrpske.com).

Da, to je gorući problem u gradu koji je nekad nosio epitet „grad zelenila“ a u trenutku pisanja teksta postajao šampion u dužini protesta zbog uništavanja tog zelenila (vidi „Obračun kod Picinog korala“). Navodi se da građanima smeta što prljavi hipiji uz vino i gitare laju na zvijezde, a ne provode se kao sav fin narod u noćnim klubovima sa „zlatnom kašikom“ gdje se do ranog jutra sjedi prekrštenih nogu i uz miris tamjana recituje „Oče naš“ (ili pak izvodi iz Kurana/Biblije/čega već, da budem politički korektan). Takođe, simptomatično je što to smeta samo stanovnicima najvećeg grada RS. Nekako sam mislio da su oni najkultivisaniji, najurbaniji (urbanističkiji?), najprosvjećeniji, najtolerantniji... Loše sam mislio, a i loše sam živio dosad u ovom gradu. U članku stoji izjava „jedne žene“ koja kaže da mladi uvijek piju s namjerom da se napiju, a zatim da remete red i mir, te naslonjena izjava njene „sugrađanke“ koja kaže da se zbog tih mladih osjeća nesigurno kada prolazi pored parkova jer se boji se da je tako opijeni ne povrijede... Kao što vidimo, u pitanju je igra asocijacija. Rješenje stuba B glasi PARKOVI SU ZLI. Odgovor za stub A je MLADI SU ZLI što nas vodi do konačnog rješenja:

Nema tu veze to što parkovi predstavljaju prirodu, a priroda je, i pored svih ljudskih dostignuća, još uvijek ono najbolje i najljepše u vezi sa ovom planetom. Nema tu veze što su mladi budućnost - djeca su ukras svijeta, samo je bitno da Dnevni List Republike Srpske nalazi za shodno da povodom protesta protiv uništavanja zelene površine napiše kako ta zelena površina zaslužuje da bude uništena i to obrazloži po modelu iz udžbenika „Novinarstvo za imbecile u 100 lekcija“. Doduše, ima tu i književnosti, pjesničke slobode, strasti, u vidu ovih izmišljenih sagovornika. Ako nema slike sagovornika u novinama to u većini slučajeva znači da je novinar jako maštovit, ali ni slika ne garantuje da je sagovornik sagovorio ono napisano... Dakle, informacija uništena, na njenom mjestu znak za suprotan pravac.

Digresija za primjer linearnog širenja u konačnici: onomad ti se Džon Travolta i ja vozimo duž svježeg lokalnog autoputa (na obali mora uz zalazak sunca) te me on propituje koješta o životu i hrani na ovim prostorima. Kažem mu kako je mnogo problema ovdje, teško se živi, nezaposlenost, kriminal, korupcija, ne valja ovo, ne valja ono. Zbunjeno me pita šta se onda isplati biti ovdje. Kažem mu da se isplati biti političar.

E, sad, linearna konačnica: od ankete gdje su jedino slika i ime validni, preko članka u gradskoj rubrici sa izmišljenim sagovornicima pa do politike, „na ovim prostorima“ najunosnijeg oblika moralne prostitucije. Znate ono kad u članku piše naš odlično obavešten izvor? Taj izvor ponekad nije uopšte obaviješten, a ponekad čak nije ni izvor, nego više onako kao meandar... a to je jedan od (mnogo) razloga zašto se mnogim građanima gadi politika. Aktuelan primjer za to jeste brutalno pisanje državnih medija o brutalnim kandidatima opozicije za brutalne lokalne izbore u oktobru, četiri mjeseca prije oktobra. Ide prvo vijest o kandidatu, slijede komentar i reakcija - malo ili malo više negativne kampanje, a zatim demant. Čisto ispiranje mozga. Rezultat je da će prosječan građanin na sve to reći „Ma j. ja vama mater svima, neću ni glasati!“, što je veoma pogrešno. S obzirom da je pravo glasa jedno od rijetkih ljudskih prava koje je ostalo građanima ove zemlje te da će sigurno glasati onaj kojem je ovakvo stanje dobro (on je u manjini), ako ne glasaju oni kojima je loše (oni su u većini), stanje ostaje isto: njemu dobro a njima loše i neće im biti bolje od virtuelnog verbalnog seksa sa nečijim majkama.

Kad se podvuče crta, u globalnom smislu ovdje navedeni primjeri su benigni, s obzirom da su mnogi ratovi počeli upravo na osnovu lažnog izvještavanja i uništavanja informacija. Međutim, daleko smo mi od globusa a ni benigno nije što je nekad bilo...

P.S. Da se ne lažemo, znamo da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a preduslov tih aktivnosti je da imamo dvije suprotstavljene strane. O čemu je lokalno riječ kad je riječ o pisanoj riječi ponekad odštampanoj: sa jedne strane imamo državne medije koje su u čvrstim vezama sa vladajućom političkom strukturom - u RS su to prije svega Glas Srpske i Nezavisne novine (jedan čovjek, nula nogu a dvoje novina), te Press RS koji svojim senzacionalizmom otupljuje građane a čija je uređivačka politika djelimično dirigovana iz centralnog tornja moći i Euro Blic koji je potpuno otupio, možda od čitanja Pressa. Sa druge strane su „strani plaćenici“ u vidu raznih portala, koji su nekad bili tako blizu a danas tako daleko, osuđeni na virtuelnost interneta i, shodno tome, relativno nemoćni u trci za tiražem odnosno čitanošću. Svi igraju uglavnom prljavo, povremeno i grubo, samo što onaj veći može da igra prljavije i grublje. Informacija, srž novinarstva? Uglavnom uništena u transportu. Istina? Samo na portalu Istinito, makar do prve donacije...

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE)

Sumnjive patike

Elviton, kupljene u prodavnici "Planet Obuća" po cijeni od 28,90 KM (školski popust).

http://www.facebook.com/groups/park.je.nas/

A sa one strane grane... Drine

Sjahao Kurta da uzjaše Murta! Srbija je dobila novog predsjednika! Nakon teške borbe u dvije runde, šampionski pojas je promijenio vlasnika. Doduše, ima od toga preko mjesec dana, ali je Toma svježe inaugurisan prošlog ponedjeljka (sad može noge na sto: završio fakultet, zaposlio se). A šta za nas u Republici Srpskoj to znači?

ČIČA TOMINA DRŽAVA

Šta reći o Tomi Nikoliću što već nije rekla Borisova specijalna jedinica za medijsku borbu? S obzirom da je politika veoma prljava igra gdje su takmičari prljavi do bola, „negativna kampanja“ je glavno oružje. Razbijanje opozicije je način za ostanak na poziciji, a razbijanje se najčešće vrši opanjkavanjem (divna riječ). Ruku na srce, za Nikolića nije bilo potrebe nešto naročito da se izmišlja i kopa s obzirom na transparentnu nelogičnost njegovih akcija u posljednjih par godina: radikal koji je obukao plavi dres sa žutim zvijezdama, čovjek koji se udebljao tokom štrajka glađu i pored toga stigao da se bavi naučnim radom, oštar na jeziku, neumjeren i neodmjeren, djelovao je kao laka meta za odstrel u medijskoj borbi. I bio je. Međutim, iako veoma bitni u modernom lancu ishrane, novinari nisu sve i svja.

Narod u Srbiji je zanemario medije koji su veoma kvalitetno isticali sve Nikolićeve mane (a propovjedali Tadićev velešuplji politički kurs prema Evropi kao vrlinu), te umjesto medijima povjerovao svojim praznim džepovima i izglasao promjenu, kakvu-takvu.

Šanse da se desi suštinska promjena u političkom životu Srbije su male do nikakve, s obzirom da pored predsjednika postoji i vlada, a još kad se uzme u obzir Nikolićeva „svježina“... U prilog tome ide i jedna od njegovih prvih izjava po stupanju na poziciju gdje kaže kako će se potruditi „da Srbija ostane otvorena za strane investicije“. Pričati o takvim stvarima je bljutavo, kad imamo primjere poput dolaska u Srbiju jedne od najvećih kompanija za proizvodnju sokova kojoj je prvi potez nakon preuzimanja lokalnih resursa i početka poslovanja bio da svim vozačima koji su bili stalno zaposleni da otkaz i ponudi ugovore na tri mjeseca: svi su potrošni i na dugom štapu. Primjera takvih je mnogo, suština je da stranci veoma dobro znaju da maksimalno uvećaju profit smanjujući čovjeka te da strane investicije uglavnom stvaraju vrijednost tim strancima koji su investirali...

Međutim, suštinska promjena se desila u razmišljanju građana Srbije. I pored legendarno ogromne količine nevažećih listića na kojima su građani j. mater svim mogućim i nemogućim političarima, glasali za superheroje, omiljene metal bendove, filozofe fudbalskog usmjerenja internet vokacije (боготац Пантела), i koga sve ne, dovoljan broj ljudi je bio dovoljno iznerviran i svjestan da na glasačkom listiću mora izabrati manje zlo da bi otjerao Tadića i tako, makar djelimično, rasturi ekipu koja je držala kormilo (neka sada neki drugi budu malo nezaposleni). I to je ono najljepše. To je domaća investicija. Nema narodu pomoći dok ne pomogne sam sebi, a ovaj rezultat izbora pokazuje da mnogi postaju svjesni toga.

E, sad, sve je to lijepo, ali kako ta promjena prelazi Drinu?

INAUGURACIJA NIKOLIĆA - INAIZGURACIJA DODIKA

Srbija i Republika Srpska su spojene „specijalnim i paralelnim vezama“ koje su mrtvo slovo na papiru za obične građane, ali ne i za političare s obe strane Drine (posebno u domenu saradnje na projektima tipa „Vidiš onaj tamo most?“). Predsjednik RS je još ranije imao par otvorenih medijskih sukoba manjeg razmjera sa Tomom Nikolićem a poodavno je zdušno i bezdušno podržavao Borisa Tadića. Tako je bilo i u ovoj predizbornoj kampanji, Dodik se opet kladio na bijelog konja sa crnom flekom, uložio koncert Zdravka Čolića i izgubio.

Pored navedenih imaginarnih „specijalnih i paralelnih veza“, Srbija i Republika Srpska su spojene nečim veoma realnim: na teritorijama oba ova pojma živi isti narod. Narod koji je 500 godina bio pod Turcima i pri tom usavršio da mulja i petlja čak i tamo gdje ne treba, narod kojem je u XX vijeku nametnut rat za ratom a iz kojih nije naučio ništa drugo nego dobro ratovati, narod koji je bio 50 godina pod Titovom drvenom nogom (a sam Tito je izdržao 35 od tih 50 godina), dakle, narod koji nema naročitu građansku kulturu demokratije i slobode. E, taj narod je sa one strane Drine napravio veliku stvar, glasao za promjenu. Za taj isti narod sa obe strane Drine, u ovom trenutku je svaka promjena dobra, jer nema šta da se izgubi...

Kad se malo bolje osmotri donedavno vladajuća osovina sa obe strane Drine, Dodik i Tadić, jasno se vidi da su razlike među njima samo kozmetičke - vožnja traktora i psihologija su zapravo veoma slične discipline. Odnos Dodika i Tadića je bio relativno simbiotički, mnogo su prepisivali jedan od drugog, jednako postavljali formaciju, organizovali igru. Tadić je upravo imao važnu utakmicu i izgubio. Dodika ta utakmica čeka za dvije godine, međutim, brod se već sad solidno ljulja.

Iako je opozicija u RS kvalitetno razbijena dosadašnjim radom režimske medijske grupacije i savršenim „negativnim kampanjama“, najpoznatiji laktaški sin svih naroda i narodnosti teško da ima još oraha u džepu kojima bi sebi mogao da organizuje „pozitivnu kampanju“: sva državna preduzeća su pred pucanjem od popunjavanja neproduktivnim administrativnim stranačkim kadrom, nezadovoljstvo građana nekažnjavanjem lokalnih siledžija i nesposobnošću državnih službenika je ogromno, u javnosti su jasno ocrtane konture svih mutnih projekata čiji su akteri upravo predsjednik i njegovi „prijatelji, braća i kumovi“ a karta „čuvanja Republike Srpske“ je naprosto uvredljiva kad su oni koji su je stvorili, borci VRS, sistematski dovedeni do prosjačkog štapa... I u takvoj konstelaciji, lako je moguće da grobar pobijedi psihologa, a trkač u mjestu da pobijedi traktoristu.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)

Prljavi hipiji postaju opozicija

Protesti u Banjaluci traju već treću sedmicu... što niko nije očekivao, prvo prljavi hipiji koji protestuju a zatim i zgrožena pozicija. Prljavi hipiji su počeli da se organizuju tako da su dijeljeni leci:

(klik za uvećanje)

Lijepo je sročeno, da više nikakve ne bude zabune. Ovo nije borba samo za park, ovo je borba za promjenu.